Dubrovnik

(napisala: Saša Birošević)

Krenuli smo iz Zagreba, točnije Ciboninog parkirališta  autobusom na kat. Negdje

oko ponoći. Trema me malo hvatala. Svašta mi je padalo na pamet. Kako ću ja to?

Hoću li se uklopiti? Netom poslije polaska raska je već naveliko spavala ili se samo

pravila s obzirom da je Karlo (modni dizajner X. gimnazije, 2.r.) cijelim putem

mljeo. Na kraju autobusa svi su se vec raspjevali. Imali smo privatni zbor. Stali smo

na neko odmaralište blizu Karlovca i dečko ispred nas počeo je svirati na električnoj

gitari. Dečkić nevjerojatno svira, čak je odsvirao Labuđe jezero. To me oborilo s nogu

(sram me bilo). Nevjerojatno kako dobro barata prstima po tim tankim žicama, svaka žica

se čula. Ajme miline...

Došle smo u Dubrovnik oko pola jedan poslije podne. Iskipali su nas na parkiralištu Babinog kuka i morale smo tegliti torbe sve do hotela. Uglavnom brzo su nas zbrinuli u sobe. Sobe su bile dvokrevetne. Kreveti su bili udobni, osim što su bili čudno postavljeni. Imali su kao neke stupiće na početku kreveta, na sredini kotačiće, a kraj kreveta je bio naslonjen na neku policu i uopće ne kužim kak je to funkcioniralo. Ta polica protezala se uzduž sobe i na njoj su se nalazili noćni ormarići. Kupaonica je bila pravo savršenstvo. Moderna. Imali smo tuš kabinu, wc koji je bio zašarafljen na zidu i neke gumbe za ''malu'' i ''veliku'' vodu. Preko pola kupaonice se protezalo ogromno ogledalo. A umivaonik...ni trunke kamenca. Ručnici su bili snježno bijeli, a pločice ulickane.Picikato. Čak smo imale televizor i telefon (impulsi su se naravno morali plaćati). Kad smo izašle na balkon imale smo predivan pogled na Dubrovački most. Ogroman je, a oni betonski stupovi diraju nebo, koliko su visoki, skupa sa štangama koje sve to povezuju u jedno-most.

Kad smo sve to dobro pregledale i raska malo odspavala rundu, otišle smo na ručak. Bilo je toliko toga da nisam znala što uzeti. Sve fino i mirisno. Slasno izgleda, ma jednostavno predivno. Bilo me malo i sram jest jer sam sam šetala od švedskog stola do švedskog stola i nisam znala što uzeti. Raska se uvijek brzo snašla, i uvijek pojela prije mene. Ili sam ja spora ili ona nevjerojatno brzo jede. Često me čekala. Osoblje se stvarno trudilo da nam udovolji i da se osjećamo drukčije. Ne znam definirati taj osjećaj. Samo drukčije. Poslije ručka otišle smo do starog grada. Skoknule smo do zidina. Nismo trebale platiti ulaz, ali to smo malo prekasno shvatile. Mislila sam da neće biti  zanimljivo, jer nitko posebno ne hvali te zidine.Uvijek se žale da se samp prže na suncu. Da se mene pita, ja bih tamo išla opet, pa ako treba i po najvećoj vrućini. To je nešto predivno.Ta visina i kad pogledaš niz zidine krv ti se zaledi u žilama jer su oni ''zidići'' tako niski. Strah te obuzme od tog svega. Minčeta je najveća  kula na zidinama i od tamo se vidi ama baš sve. Istim putem kojim smo i nas dvije išle, išao je i neki lik isti Andrej, ajme što mu  je sličio, ali duplo stariji. Dobila sam neko strahopoštovanje prema tim svim zidinama tako golemim. Došle smo skoro do samog kraja zidina kad je sunce počelo zalaziti. I pogledam more, a ono tako veliko i veličanstveno. Udara o obalu u te divne zidine i trudi ih se pomaknuti, ali ne uspijeva premda je tako veliko. Onda pogledam u daljinu i pogled mi pukne u onom beskraju i osjećam se tako maleno i tako izgubljeno u svom tom plavetnilu. Sunce se prosipalo po jednom dijelu mora, sakrilo se među oblake. Osjetila sam svaku tu zraku sunca na sebi što se od mora odbila. Ajme predivnog li osjećaja. Iznad nas su letjele neke ptice. Vjetrić je milo puhao, nije htio pokvariti osjećaj. Ne znam jel raska to tako doživjela, al meni je bilo predivno. Ne mogu naći dovoljno snažne riječi da to opišem. Vratile smo se u hotel i mislim da smo tad malo zakasnile, i ostatak lidrana nam sve pojedoše. Sram ih bilo. Pa nas je neka vrlo pristojna žena smjestila s ostatkom hotela (lidrano je bio odvojen od ostatka hotela). Raska je uzela dva komada pizze, a ja sam pojela neke dinstane lignje i špagete s piletinom i za desert ''brodiće'' dinje. Svašta sam smiješala, al bilo je fino. Raska je opet pojela prije mene (valjda sam se vukla) i čekala me. Poslije me častila pivom u hotelskom caffe baru u kojem je svirala živa glazba.

Sljedeći dan raska me  probudila malo prerano, tako da sam se kreveljila po krevetu kojih dvadeset minuta i na kraju je ona otišla na doručak bez mene. Ah sta ćeš...tak mi i treba kad se vučem ko krava... no uglavnom, dok sam ja jela, ona je pronjuškala kad kaj imamo za obaviti.

Otišle smo na dodjelu priznanica. Raska je odglumila profesora Kirina i mislim da nitko nije skužio J. I taman hoćemo nešto poslikat, i meni ode baterija na fotiću...ah šta ćeš...baš se neće i neće. Mene i neku curu iz Osijeka (mislim) izabrao je Enes Kišević za razgovor. Bila je tamo i voditeljica djevojke sa Bedekovčine, a kasnije su došle i neke Dalmatinke koje su me strašno iznervirale. Prvo su tam neš prtljale sa suncobranima jer njima kao sunce smeta, a nikom ne smeta. Bila je tamo i neka žena s Enesom kojoj ne znam ime, dala mi je posvetu u izbornik, al ne znam počitat potpis. Rekli su puno zanimljivih riječi i stvari. Poslije je raska , nakon što je preplanula na suncu tijekom razgovora, skoknula do Grada na kavu, a ja sam otišla na radionice. Bilo je zanimljivo. Sjela sam sa dečkom iz neke gimnazije, a on se držao tako vojnički, uštogljeno, pravilno i sve što je radio moralo je biti uredno, čisto...ma tip-top...mislim da će taj u svećenike ako tako nastavi. Ah, šta ja znam?! Možda dečko ima nekih problema.

Raska se vratila iz Grada te smo otišle na večeru i  javit se malo profesoru Kirinu.

Sljedeći dan nakon što je raska malo pronjuškala kako ćemo doći do Cavtata, krenule smo...

Busom za Grad do pola puta, a ostatak busom za Cavtat. Inače su nam ulaznice bile besplatne, ali u ovom slučaju nisu jer je to prijevoz van grada pa smo ostale prat suđe. Do Cavtata nam je trebalo kojih četrdeset minuta. To mi je bila najljepša vožnja ikad u životu. Čega sam se ja tamo nagledala...Vozač nas je skroz dignuo na liticu, pogledam dolje, a ono provalija. Živi užas! Još je vozač malo luđe vozio, a dolje rupa...rupetina! I pogledam u onu beskonačnost, tamo gdje more ljubi nebo i opet me ulovi onaj val. Postala sam odjednom tako sitna, posramljena, jadna...Ajme...Ništa se ne može mjeriti s tom količinom! Nešto predivno! Nema mu kraja, a sve je ravno i ta savršeno ravna crta koja posramljuje i tjera strah u kosti. Ali ne onaj strah od horora, nego shvaćanje da ima toliko mora, a mi ljudi smo tako mali. Sve radimo s naših deset prstiju. U biti smo tako mali i neznačajni u tom ogromnom svijetu, a činimo takve štete i imamo takvu moć svu tu ljepotu preokrenuti i pretvoriti u nešto drugo.

S te litice vidi se sve, skoro cijeli otok koji je bio ispred nas, kao da je kraj svijeta tamo gdje se nebo i more spajaju. I to elegantno more je bilo tako ravno, kao staklo. Očekivala sam kojeg  morskog psa ili delfina ili nesto drugo, a ono je samo bilo mirno; da nisam vidjela obalu i one valove što je se trude pomaknuti ,rekla bih da se ne miče.

Kad smo došle u Cavtat, prešle smo cijelo šetalište. Bilo je malo povišeno, tako da su se dolje prostirale stijene. Srednje. Strašno su me fascinirale. Predivne, čvrste, ne daju se moru koje ga gura. I tamo je opet bila ona crta zbog koje sam pogled spuštala. Kraj puta su bile strepenice i jedva sam čekala da prošećem svoje noge po tim skoro živim stijenama. Da stanem na njih, da ih osjetim. Morala sam sjesti malo, da upijem sve to... predivnog li života... i te visine i daljine... a da ne govorim o dubinama. Poslije smo otišle na kavu i malo tamo pričale, nismo tračale, samo smo davale svoja mišljenja. Bilo je super. Vratile smo se u Grad i otišle na bus za Babin kuk. Kad smo došle, prošetale smo do plaže, tamo sam skupila nešto kamenja i umočila noge u more. Bilo je ledeno. Neki su se čak i kupali. Svaka im čast. Raska je malo zgorila pa  se većinu vremena skrivala od sunca. Sve u svemu bilo nam je predivno.

Bile smo i u akvariju. Bilo je stvarno lijepo, ali mislim da to sve mogu malo urednije držati. Ogromne ribe. Jedna mi je dosta za mjesec dana... šalim se! Morska kornjača, stručnije rečeno jadranska želva, ona mi je bila najbolja. Ali je bila i najzmazanija, kovanice su joj bacali i mislim što ako tak nešto pojede?! Da im umre takva ljupka životinja gracioznih pokreta? Na nikog se ne obazire, tko god je došao tamo... Živi svoj život (takav kakav je) u akvariju.

Vratile smo se u hotel, večerale, spremile stvari. U onom hotelskom caffe baru bio je tulum za lidranovce, ali mi smo otišle spavati...

Ujutro smo morale biti do deset van sobe, otišle smo doručkovati i krenule za Zagreb. Karlo je opet mljeo i bacao svoje bureke, ali mislim da bi nam put bio dosadan da nije bilo njega.

uživancija...

Saša Birošević, učenica 2C₂ razreda, sa svojom pjesmom «Tek jedan pogled», plasirala se na državnu smotru LiDraNo u kategoriji literarni izričaj, te je u konkurenciji od preko tisuću pristiglih radova njena pjesma izabrana među 25 najboljih literarnih djela. Literarna radionica pod vodstvom prof. Miroslava Kirina već je otkrila pravi pjesnički biser (naš učenik Mladen Marušić je prošle godine osvojio drugu nagradu za mlade pjesnike na Goranovom proljeću!), a nadamo se da će se taj niz i nastaviti ….